U sarajevskoj zajednici Sv. Josipa od 4. do 6. ožujka održana je duhovna obnova za studentice koje žive u staroj sestarskoj kući. Tema duhovne obnove bila je „Promjeni me, Gospodine“, a sudjelovalo je devet studentica. Susret je vodio o. Antonio – Mario Čirko, karmelićanin koji je djevojkama govorio o Božjem milosrđu koje se očituje kroz praštanje i neizmjernu ljubav prema nama.

Ova se duhovna obnova poklopila s papinom inicijativom „24 sata za Gospodina“ pa su se djevojke priključile toj inicijativi i sudjelovale u molitvi pred Prevetim u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

 s. M. Antonela Rašić, FDC

Evo kako su neke od studentica doživjele ovu duhovnu obnovu:

Što je duhovna obnova, pitala sam se duži period. Pomalo sumnjičava prema ovom događaju nastojala sam ga izbjeći, smišljajući razne izgovore. Prije nikada nisam bila prisutna na susretima ovakvog tipa, ne zato što nisam imala prilike, nego isključivo zato što nisam imala ni volje, a da vam pravo kažem ni želje. Kao što sam već rekla i ovaj put sam planirala da zaobiđem druženje misleći da je to neka klasična trodnevna molitva na koljenima. Pomislih u sebi "Pa mogu to raditi i sama kada budem imala vremena, ali sada ga stvarno nemam i ne mogu ga trošiti na druženje kada imam i prečih stvari (čitaj fakultet)."

I sve do zadnjeg dana imala sam ovakvo mišljenje, dok se nisam u petak vraćala sama s fakulteta. Na putu sam dosta razmišljala, prvenstveno gdje se izgubila ona djevojka koja je unazad par godina imala vremena i za vjeru i za Boga. Znam ja gdje se ona izgubila. Izgubila se u svom drugom svijetu gdje je fakultet bio njezin bog.

Dobro, dobro idem i ja na tu "famoznu" duhovnu obnovu o kojoj se danima priča u kući.Idem, pa ako mi se ne svidi prvi dan, izmisliti ću nešto da više ne idem. I tako dođe i taj trenutak, svi smo se sastali, predstavili i upoznali. Kaže: "Otac Antonio Mario Čirko, karmelićanin", predstavio se voditelj duhovne obnove. Čuj karmelićanin, prvi put čujem. Znala sam da postoje sestre karmelićanke. E, pa to stvarno nisam znala! No, dobro. Simpatičan i zanimljiv neki lik, pomislih u sebi. Ovo će biti nešto zanimljivo. Razgovarao je s nama na poseban način. Zračio je nekom posebnom energijom. Uvodio nas u program obnove.

Došla sam kući, spremila se za spavanje i kako to uobičajeno radim pošla sam razmišljati o današnjem danu. Misli su mi letjele na duhovnu obnovu, da idem ili da odustanem.
Kontam, nemam što izgubiti, idemo i to probati.

Teme su bile jako zanimljive, baš onakve kakve bi trebale biti za nas mlade. Otac se jako trudio da nam približi vjeru u Boga da otvorimo svoja srca, a i svoje umove. Prolazeći kroz razne teme: čuda udovice i ulja, izgubljenog sina, pronalazila sam se u njima i sjetila svih čuda koja su se osobno meni dogodila. Odškrinula sam vrata svoga srca. Sjetila se svoje majke koja se moli i živi za mene. Kroz glavu mi je prošla sva moja prošlost i sve ono što sam napravila, a nisam trebala i ono što nisam napravila, a trebala sam. Bila sam tužna i uplašena zbog toga. Hoću li ću moći ikada neke stvari popraviti? Ulazeći u katedralu, gdje smo imali priliku družiti se s Gospodinom, imala sam čudan osjećaj. Gledaj me, nalazim se pred izloženim Presvetim, klanjam mu se. Klanjam mu se, ali ne mehanički kao što sam do sada radila, nego ovaj put iskreno, otvorena srca. "O Presveti, kako sam mala pred Tobom, a Ti me ipak gledaš kao najdragocjenije biće. Sram me što sam ikada u životu pomislila da me ne voliš i da ne postojiš." Kada sam pred Presvetim pomislila na svoju majku, suze su same krenule. „Iskrena sam Presveti, ovaj tren sam iskrena i mislim na nju na njene suze svaki put kada ih je prolila zbog mene. Nisam ja njoj jedino dijete, ali sam najmlađe i znam da ona svaki dan misli na mene. Oprosti mi, Presveti, što nemam vremena ni za što, što sam se izgubila u svijetu karijere. Što ne mislim na ljude koji me vole. Oprosti mi što ne mislim na Tebe, osim onda kada vidim da nemam drugog izlaza pa se molim za tvoju pomoć. Oprosti mi za sve.“

Došao je i taj trenutak, kraj druženja. Zar već? Tako je kratko trajalo, ne kaže se uzalud: sve što je lijepo, kratko traje.

Promjeno si me Gospodine! Hvala ti, Gospodine, što si prave ljude poslao u pravo vrijeme u moj život. Hvala ti na o. Antoniu Mariu, patru koji me potaknuo na razmišljanje  i na otvaranje svoga srca i s. Antoneli. Zaista je bila velika privilegija družiti se s takvom veličinom, koja neopisivo zrači. Hvala na s. Antoneli koju si potaknuo da sve ovo organizira i omogući nam susret.

Hvala Gospodine, promijenio si me! I nikada više neću stavljati druge stvari ispred tebe, jer sam za ovo vrijeme naučila da u kružnici mojih snova Bog treba bit centar, jer s njim sve počinje, a i završava.

M. R.

Kako pronaći prave riječi kojima se može opisati ovaj vikend zajedničke duhovne obnove.
Duhovne obnova, ali i obnova prijateljstava, bila je posebna prilika za razmišljanje o odnosu s Bogom, ali i ljudima koje susrećemo svaki dan.

Otac Antonio Mario Čirko kroz tri dana govorio nam je o Božjem milosrđu, svakodnevnom prisustvu u našem životu i molitvi kao najbitnijem segmentu našeg odnosa s Bogom. U jednosatnom klanjanju pred Presvetim imala sam priliku pogledati sebi u dušu i razaznati što me muči, što trebam mijenjati, ali i u čemu pronalaziti radost. Iskrena ispovijed oslobodila me ropstva grijehu, pomirila s Bogom i samom sobom. Grijeh vuče dole i sprječava da ljubiš druge i sebe.

Iskreno, drago mi je i osjećam da je Božji dar što sam imala priliku biti ovdje i hvala mu na tome. Hvala i našoj sestri Antoneli što je organizirala ovaj susret. Ova tri dana samostan sestara Kćeri Božje ljubavi  bio nam je otvoren za sve. Svaki dan smo tamo imale smo doručak, ručak i večeru. Naše je bilo samo da dođemo i otvorimo srce kako bi Bog djelovao na nas i mijenjao nas. Sada znam i osjećam da Bog stavlja prave ljude u pravo vrijeme na naš put i vjerujem u Božji plan koji je savršen i poseban za svakoga od nas. 

Završila bih citatom iz jedne duhovne pjesme u kojoj se pronalazim:

 "Umom ne razumijem, ali srce mi čini se sve to polako prihvaća,
 jer Ti si u njemu prisutan.
 I tako si živ. 
I  tako Te osjećam." 

Pranjić Lucija

Protekli vikend za mene će ostati u sjećanju kao uistinu dragocjeno vrijeme, posvećeno Bogu i mom odnosu s Njim. Rekla bih da je duhovna obnova sama po sebi jedinstvena prilika za „stati na loptu“ i razmisliti gdje smo i kako smo tu došli. Kroz vrijeme provedeno s paterom Antonijem još jače sam spoznala kako nam se Bog objavljuje u malim, svakodnevnim stvarima, i ne traži mnogo od nas, tek iskreni trag vjere u našim srcima. Često smo nezadovoljni. Postižući ciljeve, automatski postavljamo nove i katkad se čini da nećemo nikada stići tamo gdje smo zamislili. Međutim, život u Božijoj blizini, čini nas ispunjenim. Ukoliko slijedimo Njega, svaki naš korak ka tom „zamišljenom mjestu“ dobit će smisao. Jer imamo mnogo i imamo sada! Beskonačne zalihe Božje milosti i ljubavi. Na nama je kako ćemo našem bogatstvu pristupiti. Hoćemo li sve potrošiti na sebe i svoje užitke ili pak podijeliti s drugima?

„Gospodine, promjeni me! Daj mi snage da kroz darove koje mi daješ svjedočim drugima Tvoju prisutnost i Očinsku ljubav.“ - misao je koju sam ja ponijela s ove duhovne obnove.

Kristina Čuturić      

Moje prvo iskustvo duhovne obnove od samog početka do samog kraja teklo je neizvjesno. Krenula sam pomalo sumnjičavo na prvi susret na kojem nas je dočekao o.Antonio Mario. No, sada znam da nakon ovog susreta osjećam zahvalnost u srcu. Bog je djelovao na mene preko oca Antonia. Osjećam da nikada nisam bila ispunjenija,vedrija,plodonosnija. Svima pričam o tim danima i o toj ljepoti koja je lebdila nad nama, neumorno, iznova i iznova podsjećajući nas da smo vrijedni,odabrani,ljubljeni. Budući da vam ne mogu sve izreći riječima, ostaje mi nadati se da će svi barem jedanput imati priliku osjetiti ono što i ja ovom duhovnom obnovom. 

Ivana Marčinko

Zašto baš ja? Pored  toliko ljudi, baš mene si odabrao? Jesi li siguran Isuse da je vrijedno? Pitanja su koja mi nisu izlazila iz glave tijekom dana duhovne obnove. Nisam mogla vjerovati da On hoće baš mene, ne naspavanu, živčanu, ne spremnu. Ali, On je htio i nije odustajao od mene.

Da sada ne bi slijedila ona klasična priča: „Shvatila sam ovo, shvatila sam ono ...“, reći ću vam samo ovo: osluhnite Ga, pričajte s Njim, recite Mu koliko ste umorni, predajte Mu to, plačite, smijte se. Hvala ti, Prijatelju, što si mi preko o. Antonia otkrio ljepotu plavog neba, hvala za moju obitelj, za moje najmilije i za sve one koje susrećem, oprosti što te katkad nisam shvaćala ozbiljno, i što sam se oslanjala na Tebe samo u teškim, gotovo nepopravljivim situacijama, a gle, Ti si i tada djelovao,ne žaleći se, ne tražeći zamjenu, jednostavno stalo ti je. Ljubim te, Isuse!

Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.

Dobila sam odgovore, na sva pitanja, i nastavila živjeti SADA, ostavila prošlost, ostavila budućnost. SADA je dar, SADA  je nova prilika.

Tvoja kći, Darija Topić

Biti dio nečega kao što je duhovna obnova uistinu je, ogromno bogatstvo. Vikend od 4. do 6. ožujka predviđen je za duhovnu obnovu za djevojke koje žive kod sestara Kćeri Božje ljubavi. Na prvi pogled, bez obzira na to što sam i prije bila sudionica ovakvih obnova, to mi je zvučalo pomalo apstraktno, kao nešto u što se neću uklopiti. No, u jednom trenutku shvatila sam da je sve ono što činimo srcem, plodonosno. Moto duhovne obnove bio je „Promijeni me, Gospodine“ i to je baš ona misao vodilja koja me poticala na molitvu, međusobno davanje i ljubav prema bližnjemu. Mi ljudi nekada nismo ni svjesni onoga što želimo i što nam treba, zatrpani smo svakodnevnim obvezama, a vrijeme za Boga kao da ne možemo naći. U trenutku kada shvatimo da je Bog Onaj koji nas vodi i koji odlučuje, u trenutku kada shvatimo da ga svojim životom želimo slijediti, kada shvatimo da smo njegovo ljubljeno dijete, naš život ima smisla.

Ova duhovna obnova me još jednom podsjetile na to, vratila mi samopouzdanje i dokazala da je naš život u Božjim rukama, u svim životnim situacijama, i dobrim i lošim. Zato, kad god vam se pruži prilika da budete dio ovakvih susreta, učinite to bez kolebanja i predrasuda, pođite ususret Bogu jer On nas čeka!

Na koncu, hvala o. Antoniu Mariu Čirki koji je vodio duhovnu obnovu i svojim primjerom pokazao kako slijediti Krista i s. Antoneli Rašić, koja je izdvojila svoje vrijeme da bi sve organizirala. Bog neka ih čuva!

Emilija Pavićević