Molimo Duha Svetoga da nas pokrene na nov život, život ljubavi koji ne znači činiti izvanredne stvari već ono svakodnevno živjeti na izvanredan način.

Ljubav. Riječ tako česta na ustima današnjeg čovjeka i tako olako izgovarana. Ne baš davno, rijetko se moglo čuti kako roditelji govore svojoj djeci da ih vole, da su njihova sreća, život. Razlozi tome su višestruki, ali zasigurno nisu u odsutnosti ili manjku ljubavi. Danas je nešto drugačije. „Volim te“ moguće je čuti na svakom koraku, od roditelja, djece, bake i djedova, zaljubljenih, prijatelja… No, možda nikad kao danas, ta riječ kao da „vrišti“ bezsadržajnošću, besmislom, prazninom. Statistike vrve brakorazvodnim parnicama, ljudi su opijeni idejom „ljubavi bez obveze“. Uz ljubav lako vežemo riječ poput slobode, ali teško shvaćamo da ruku pod ruku s njom dolazi čuvanje riječi koju smo nekome dali i poštivanje zapovijedi. Upravo o tome Isus prije svoje smrti govori apostolima.

U kratkom evanđeoskom odlomku Ivan svjedoči kako Isus čak triput pojašnjava što znači ljubiti, kako ljubav svjedočiti, pokazati, dokazati: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati […] Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ […] Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. “Da bismo se uopće sjetili svega što je Isus govorio, razumjeli ga i poznavali zapovijedi, Isus nam obećava Duha Svetoga čiju svetkovinu danas slavimo. Možda bismo se mogli pitati kako ljubiti, kako Duha Svetoga razumjeti kad o njemu samome jedva možemo nešto „promucati“; čak ga u tradiciji teologije nazivamo „nepoznatim Bogom“. Liturgijski himni o Duhu Svetom pjevaju kao o „svezi ljubavi“ Oca i Sina, njihovom „poljupcu“. I možda nije čudno kad se u ljubavi teško snalazimo da onda ni Duha Svetog, „ljubav koja ujedinjuje Oca i Sina“ (sveti Augustin) ne shvaćamo, ili još bolje: budući da Duha Svetog ne poznajemo, da mu se ne otvaramo, da ga u život ne prihvaćamo, teško se u ljubavi snalazimo.

Ljubav koja ne zna za žrtvu, odricanje, vjernost, odluke koje nisu vođene samo osjećajima, ljubav koja ne rađa djelima, ljubav koja je besplodna, nije ljubav. Zato Duha Svetoga prepoznajemo samo po njegovim plodovima. Otac je Duhom Svetim uskrisio Krista. Nemirni i bojažljivi apostoli zatvorili su se u strahu od Židova nakon Isusove smrti. Primanjem Duha u svoj život bivaju ispunjeni mirom i hrabrošću da istinu o Isusovom uskrsnuću donesu na kraj zemlje usprkos trpljenju i progonima. Ispunjeni Duhom Svetim dobivaju vlast opraštanja grijeha. Dakle, tamo gdje je smrt, Duh Sveti donosi život. Nemir okreće u mir, strah preobražava u hrabrost. Dokida lažna obećanja ovoga svijeta i uvodi u istinu da smo oprani i spašeni Kristovom smrću i uskrsnućem koji pozivaju na nasljedovanje.

Svojim djelima nasljedovat ćemo Isusa, ubrojiti se među njegove onoliko koliko se otvorimo njegovom Duhu, onoliko koliko prihvatimo njegovo djelovanje u svoj život. Molimo, stoga Duha Svetoga da svojim svjetlom obasja tamu naših grijeha, sve ono što je zahvaćeno strahom, nemirom, laži, koristoljubljem, proračunatošću, iskrivljenom ljestvicom vrjednota, sve ono što ima zadah smrti u našem srcu i življenju. Molimo ga da bude naš Branitelj, da nas obrani i od nas samih, od svih onih situacija kojima smo sami zapriječili put k Očevom kraljevstvu kamo je Isus otišao pripraviti nam mjesto. Molimo ga da nas pokrene na nov život, život ljubavi koji ne znači činiti izvanredne stvari već ono svakodnevno živjeti na izvanredan način, poštenije, iskrenije, spremnije u prihvaćanju Isusovih riječi i zapovijedi.

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje svekovine Duhova (Iv 15-16.23b-26), god. C