U današnjem prvom čitanju vidimo brigu i želju kralja Davida da Bogu izgradi dostojan dom, da mu izgradi kuću u kojoj može prebivati. Dok David boravi u dvoru od cedrovine, nije pošteno smatra kralj, da Bog boravi pod šatorom. Pa ipak, koliko god Davidova želja bila plemenita, Bog je odbija i najavljuje da je on taj koji će njemu i njegovom potomstvu podići novi dom.

Zašto šator, a ne kuća odnosno hram? Sjećamo se još prije u knjizi Izlaska kako Bog naređuje Mojsiju da mu podigne Prebivalište, Šator sastanka. Taj Šator putovao je s Izraelcima kroz pustinju čime nam je Bog zapravo pokazao da kad on podiže sebi dom, čini to po kriteriju koji mu omogućava „mobilnost“, „pokretljivost“ ili da se izrazimo na malo ljepši način, koji mu omogućava da uvijek i na svakome mjestu bude uza svoj narod. Nakon što je dakle Mojsije sve pripremio Slava je Jahvina ispunila prebivalište. Glagol koji je, prema izvornoj grčkoj riječi, izrazio sliku ispunjenog prebivališta isti je onaj koji pronalazimo danas u evanđelju kada anđeo kaže da će Duh Sveti „osjeniti“ Mariju. Gdje je dakle onaj novi dom Davidov? Gdje je dom u kojemu Bog želi prebivati? Ili bolje rečeno, tko je dom u kojemu Gospodin pronalazi svoj stan? Odgovor se nameće upravo u maločas spomenutoj rečenici iz evanđelja: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“. Uz to, zanimljivo je da se glagol „osjeniti“ u evanđeljima nalazi samo na ovome mjestu kod zgode navještenja te kod sinoptika kada opisuju Isusovo preobraženje. Oblak ih je tada zasjenio, a iz njega se začuo glas „Ovo je Sin moj, Ljubljeni“.

Podudarnosti glagola „osjeniti“ koji se pojavljuje na specifičnim mjestima u Svetome Pismu, i više su nego dovoljne da zaključimo kako Bog odabire upravo Mariju kao mjesto svoje prisutnosti, kao svoj dom. Odabire čovjeka kao mjesto u kojemu želi prebivati jer ga rukotvoreni hramovi ne zanimaju sve dok ga nije spreman primiti nerukotvoreni hram tj. utroba i srce jedne Majke koja će znati da svoga Sina ne nosi kako bi ga imala za sebe, već za spasenje ljudi. Bog podiže sebi hram, živi hram i kada on to čini, tada doista u njemu i prebiva. Kada ga podiže čovjek taj isti hram osuđen je na propast. Ako se malo poigramo zbrajanjem brojeva u Prvoj knjizi o Kraljevima dolazimo do podatka da je u gradnji hrama, koja je trajala sedam godina pod vodstvom Davidovog sina Salomona, sudjelovalo gotovo dvjesto tisuća ljudi. Pa ipak kod opisa trenutka posvete hrama ne spominje se ovaj naš glagol „osjeniti“. Čini se dakle kao da Bog u ovom veličanstvenom hramu nije boravio na isti način kako je boravio u Šatoru i u Mariji. Uz to znamo i da je taj hram bio uništen 70. god poslije Krista.

Dom koji je Marija pružila Sinu Božjemu i dom koji je David htio, a Salomon izgradio, među njima je zapravo nepremostiva razlika. Bog se ne da lokalizirati, Bog se ne da zarobiti u nekoj kući od kamena, cedrovine ili zlata. Sin Božji želi prebivati u utrobi i srcu svakoga od nas. „U šatoru Marijina krila Krist je boravio devet mjeseci, u vjerskom šatoru Crkve boravit će do svršetka svijeta, a u poznavanju i ljubavi vjerne duše boravit će navijeke“, kaže blaženi Izak, opat samostana Stella.

Uništenje ili spasenje, smrti ili život, ruševine ili svetost? Ovisi o tome tko pokreće gradnju! Zašto će dijete koje Marija nosi biti sveto? Zato što je Bog izgradio svoje prebivalište! Samo zato što je Duh Sveti osjenio Mariju. Samo zato!!! Tako je i u našemu životu. Svetost se ne postiže djelima. Ona su odraz svetosti koja nas ispunja. Ona su odraz Boga koji gradi, Boga kojega nosimo u sebi, ona su plod Duha Svetoga koji je izliven u našim srcima. Ono što, pohodivši nas, Bog od nas čeka jest naša suradnja, naš „da“. A potom mu više ništa nije nemoguće – kaže anđeo Mariji. Dakle, nismo mi mjerilo mogućeg i nemogućeg kojega Bog izvodi u našim životima. Ali smo mi ti koji odbijaju ili prihvaćaju nemoguće. Dramu prihvaćanja, dramu odgovora na najljepši način izrazio je sveti Bernard komentirajući događaj navještenja: „Anđeo čeka odgovor […] I mi, Gospođo, čekamo riječ suosjećanja. […] Po tvojem kratkom odgovoru trebamo biti obnovljeni i ponovno pozvani na život. […] Čitav svijet čeka klečeći na koljenima. […] Odgovorite brzo, o Djevice“. Svijet, kolege na poslu, obitelj, prijatelji, ukućani, svi čekaju i naš odgovor. Odgovor zahvaljujući kojemu se Bog rađa u nama i za druge po nama. Odgovorimo brzo, odgovorimo „da“! A sve drugo u Božjoj je ruci u kojoj nemoguće postaje moguće, smrt postaje život, grijeh početak novog rođenja. „Koliko puta ti se za me rodio“, kliče naš pjesnik Nazor i tuguje jer nije „znao da, sin sunčev, silaziš u tamnu jezgru zemljinu […] Da Isus, malo d'jete, sveđ rađao se i sveđ će se rađati sred moje noći najduže“. Dopustimo mu da se rodi sred naše noći najduže, sred naše tame jer njemu je to moguće: u nama kakvi god da jesmo pronaći svoj stan i po nama pohoditi mnoge živote. Učinio je to onda kada se odlučio uključiti u jedno rodoslovlje koje je bilo prepuno prijevara, izdaja, posrtanja, grijeha. Učinio je to već mnogo puta u našim životima. Učinit će opet. Ako mu dopustimo.

Razmišljanje uz evanđelje četvrte nedjelje došašća (Lk 1, 26-38); god. B