Do susreta koji hrani i osposobljava jedino kroz pustinju
Pronalazimo nekoliko važnih naglasaka u evanđelju prve korizmene nedjelje: Isusa kojega je Duh nagnao u pustinju, Isusa koji je okružen Sotonom, zvijerima i anđelima, i na kraju Isusa koji poziva na obraćenje ističući da se približilo kraljevstvo Božje. Premda Marko donosi kratak i jezgrovit opis ove zgode u njemu je sadržana sva dinamika ozbiljnog duhovnog života: inicijativa Duha Svetoga pri svakom novom početku, prolazak kroz pustinju do susreta s Bogom, konkretno naviještanje i djelovanje kao plod susreta. Možemo se pitati kakve veze s duhovnošću imaju pustinja, Sotona i zvijeri? Je li moguće da baš njih susrećemo u nečijem iskustvu koje je započelo poticajem Duha?
Evanđelist zasigurno ne spominje pustinju kao nešto što bi imalo svrhu sebi, niti Sotonu i zvijeri kao plodove poslušnosti Duhu. Isus, poslan od Oca došao je na zemlju ispuniti Očev naum o spasenju svih ljudi, došao je donijeti vijest o blizini Kraljevstva, došao je pozvati na obraćenje i po žrtvi križa i uskrsnuću uvesti sve ljude u Očev dom. Upravo zato priprava za njegovo javno djelovanje odvija se u pustinji. Pustinja kao mjesto susreta s Bogom, mjesto lišeno svega što zasljepljuje oči srca i duše, mjesto koje upućuje na ono što je jedino vrijedno u životu, put je kojim prolazi svaki čovjek željan osluškivati Boga u svom životu i biti mu poslušan. Isusov boravak u pustinji urodio je propovijedanjem evanđelja Božjega. A o Bogu može dobro govoriti samo onaj tko u tišini pustinje redovito razgovara s Bogom, o Bogu može dobro govoriti onaj tko svoje riječi dopušta oploditi Riječju Očevom. Međutim takav susret s Bogom koji hrani, koji nas osposobljava za ispunjen život (a samo je život po volji Božjoj istinski sretan i ispunjen život) odvija se u nimalo simpatičnim okolnostima. Osim tišine i samoće tu su i razne napasti čiji je kralj Sotona. Život okrenut Bogu, život obraćen Bogu često puta nailazi na tolike zapreke koje Sotona podmeće kako bi nam se Bog činio odsutnim. No Bog je tada sigurno tu, još više, i ako mu dopustimo pokazuje svoju blizinu još življom, snažnijom, nježnijom, punom utjehe. Ne zaboravimo da su usprkos Sotoninih kušnji anđeli služili Isusu u pustinji. Prisjetimo se i zgode iz osmog poglavlja Markova evanđelja u kojemu Isus hrani mnoštvo u pustinji jer ne želi da klonu duhom. Nakon što su dali onoliko koliko su imali, sedam kruhova i malo riba
Iskoristimo priliku i ove korizme, molimo se Duhu Svetome da nas povede samo njemu poznatim putem do Oca, putem kojem će nam biti osigurano sve što nam je potrebno i proživimo još jedan korak obraćenja koje traje čitav život.
Razmišljanje uz evanđelje Prve korizmene nedjelje (Mk 1,12-15), god. B