Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.“ (Mt 11,12) Ove riječi Svetog pisma, koje između ostaloga žele ukazati na zahtjevnost Kristova puta te na potrebu da se za Božju stvar valja boriti srcem, umom, dušom i tijelom, na poseban način pristaju službenici Božjoj Majci Franziski Lechner.

Rođena je 1. siječnja 1833. u Edlingu, nedaleko od Münchena, u brojnoj obitelji. Kao djevojčica bila je marljiva, vrlo razgovorljiva, imala je izuzetno pamćenje, brzo je shvaćala, a bujna mašta osobito je dolazila do izražaja kada bi ostaloj djeci na „svoj“ način ponavljala župnikovu nedjeljnu propovijed. Svake večeri molila je pred velikim križem i promatrala Isusovo otvoreno srce koje voli sve ljude. Tako se zapravo rađao duhovni poziv u Franziskinoj duši te je sa šesnaest godina odlučila ući u samostan Siromašnih školskih sestara naše Gospe.

Nakon dvanaest godina života u samostanu, odlučila je napustiti spomenutu zajednicu jer je u duši osjećala da Bog za nju ima drugi plan. Sama Franziska je zapisala kako je od najranijeg djetinjstva bila obuzeta čežnjom da svoj život posve posveti Bogu i siromasima i to zajedno s djevojkama koje razmišljaju kao i ona. Ova čežnja pronašla je svoj smiraj i ispunjenje u novome djelu koje je Franziska osnovala, Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi kojima je dala geslo: „Sve za Boga, siromahe i za Družbu“. Družba je osnovana u Beču 21. studenog 1868. godine stoga danas sve sestre Kćeri Božje ljubavi slave 21. studenoga kao Dan svoje Družbe.

No, počeci nisu bili nimalo laki. Franziska je sa skromnom prtljagom, u malom iznajmljenom stanu, bolesna, sama i bez ikakvih sredstava primila dozvolu za osnivanje Družbe. Puna pouzdanja u neizmjernu Božju providnost činila je male korake, a Bog je od njenog „malo“ činio puno. Blagoslovio je njenu nepokolebljivu vjeru šaljući joj prve sestre - suradnice koje su Franzisku od početka zvale majkom. Majka Franziska, zajedno s ostalim sestrama, pomagala je djevojkama koje su u potrazi za poslom, neiskusne i bez zaštite, naivne i lakovjerne ostajale na ulici. Posvećivale su svoje vrijeme zaboravljenoj sirotinji i zapuštenoj djeci.

U samim počecima sestre su bile veoma zaposlene, zato ih je Majka Franziska poticala da često promatraju križ i Raspetoga naglašavajući da je najljepši dio njihova života slijediti Isusa, biti u njegovoj prisutnosti, njega slušati, njemu se predati i u Oca se pouzdati te tako okrijepljene ići ljudima i svjedočiti im Božju ljubav. Upravo ove misli sažimamo danas u riječi koje odražavaju karizmu Družbe: „Ljubav nevidljivoga Boga učiniti vidljivom“ među ljudima.

Od 1868. Majka Franziska osnovala je u mnogim gradovima kuće – Marijine zavode gdje su spomenute djevojke nalazile dom, utjehu, obrazovanje kroz tečajeve glazbe i stranih jezika iz kojih su se kasnije razvile srednje i više stručne škole. Otvarala je dječje vrtiće, sirotišta, a školama je pridodavala internate. Neumoran trud i žrtva sestara bili su nagrađeni 18. kolovoza 1897. kada je papa Lav XIII. konačno odobrio Konstitucije Družbe.

Da je Bog svojom nježnom rukom i blagim pogledom vodio čitavo djelo potvrđuje i činjenica da je do dana smrti Majke Franziske 14. travnja 1894. godine Družba brojala oko šesto sestara u sedamdeset i sedam samostana diljem tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Nemoguće je ne pitati se odakle sredstva za gradnju tolikih kuća, odakle snaga za toliki rad i služenje. Majka Franziska osjećala je da su njeni planovi Božje djelo te da je ona samo sredstvo u Božjim rukama. Zato se nije bojala planirati, posuđivati sredstva, zaduživati, graditi, otvarati nove ustanove daleko od carskog Beča. A Bog je na to obilno uzvraćao šaljući joj uvijek dobročinitelje i pomoć u pravi čas.