Božja riječ nas danas odvodi u Kanu Galilejsku na svadbenu svečanost na kojoj Isus, prema Ivanovom evanđelju, čini svoje prvo znamenje. Trenutak je to u kojemu ljudski život biva obdaren Božjim pohodom i dobrotom. Ipak, zgoda započinje vrlo neugodnom situacijom za jednu svadbu o kojoj Isus na prvi pogled ne mari jer još nije došao njegov čas: nestankom vina. Kraj odlomka govori o Isusovoj slavi. Ona će u punini zasjati na križu kada dođe čas od Oca odabran da povrati izgubljeno čovječanstvo k sebi, da obnovi savez sa svojim narodom.
U svadbi na križu Otac je dao sve što je mogao dati, sve svoje, Sina svoga. I ostaje strpljivo čekati svakoga ponaosob da kaže svoj DA te prihvati u svoj život njegov dar. Bog nas doživljava veoma ozbiljno, ne kao marionete kojima može upravljati već kao partnere čiju slobodu poštuje i bez čije suradnje ne može. Događaj u Kani Galilejskoj možemo stoga shvatiti kao sliku, nagovještaj, predokus tog čudesnog djela Božje ljubavi te suradnje Boga i čovjeka kojom nam pokazuje da nas je uistinu stvorio tek malo manjim od sebe (usp. Ps 8,6).

U biblijskom smislu nesavršeni, nepotpuni broj od šest kamenih posuda koje su sluge trebale napuniti vodom govori o tome kakva je naša suradnja i vjernost – nesavršena i nepotpuna. Drugačija ne može ni biti, osim kada dopustimo Bogu da je dotakne. Kada bismo htjeli Bogu dati samo savršenost i dobrotu koja od nas proizlazi ne bismo mu imali što dati. A da ono jadno naše – jedini „materijal“ koji imamo za ponuditi, u dodiru s Božjim biva preobraženo, preoblikovano i izmijenjeno svjedoči vino koje Isus čini od vode. No Božja dobrota ne zaustavlja se ovdje. Šalje vino ravnatelju stola koji zbog dobrog vina hvali zaručnika – rekli bismo mi ni krivog ni dužnog. Tako je sa svim uspjesima, nagradama, dostignućima u našim životima. Dok smo mi hvaljeni zapravo nas podržava i upravlja nama nježna providnost Očeva.

Zaručnik koji je bezbrižno slavio svadbu i uživao sa svojom odabranicom nije pojma imao o mogućoj sramoti radi nestanka vina. Samo je Bogu znano koliko nas je puta odvratio od sramote i propasti kada smo mi gledali ne dalje od onoga što je bilo pred našim nosom. Ipak ovaj zaručnik učinio je nešto značajno: pozvao je na svoje slavlje Isusa i njegovu Majku. Poučio nas je tako i ne znajući da su životni trenutci, i oni veseli i svečani, i oni napeti i neizvjesni uz prisutnost Isusa i njegove Majke sigurni u Očevoj ruci.

Imajući na umu da se radnja u današnjem evanđelju odvija u Kani čije ime dolazi od hebrejskog glagola qanàh koji znači otkupiti i učvrstiti molimo Gospodina da ono što je jednom otkupio, uz našu suradnju u nama učvršćuje. Imamo Boga koji ne želi bez nas, u Kani su mu na svoj način pristanak izrekle sluge i zaručnik. Dopustimo mu i mi na svoj način da nas iz dana u dan sve više osvaja.

Razmišljanje uz Evanđelje II. nedjelje kroz godinu (Iv 2,1-12), god. C