U Evanđelju po Ivanu pripovijest o čišćenju Hrama (Iv 2,13-22) označava početak Isusova javnog djelovanja. Spomenuti evanđeoski ulomak nalazi se između izvješća o prvome čudu koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-12) i kratkog izvješća o njegovu boravku u Jeruzalemu (Iv 2,23-25).

Čišćenje Hrama prema vremenskoj oznaci naznačenoj u tekstu događa se u vrijeme kada „blizu bijaše židovska Pasha“ (Iv 2,13). Isus, poput mnoštva drugih hodočasnika, putuje u Jeruzalem da bi sudjelovao u proslavi blagdana Pashe. Hram u Jeruzalemu središte je ne samo grada već označava srce židovstva, on je centralno mjesto cijele nacije. Židovima je, osim navedenoga, Hram bio mjesto Božje prisutnosti te prostor molitve, susreta, prinošenja žrtava, obavljanja vjerskih propisa.

Iz spomenutog evanđeoskog ulomka uočavamo da je osim ove religiozne važnosti Hram poprimio i druga svojstva pa je postao neka vrsta tržnice, mjesto trgovine, zarade, prodaje. Isus po dolasku u Jeruzalem i ulaskom u Hram susreće se s ovom drugom stranom Hrama zbog koje je on od svetoga mjesta postao profano mjesto te reagira na zatečeno stanje vrlo konkretnim činima: „I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ (Iv 2,15-16)

Isus kuću Oca svojega (Iv 2,16) čisti od onih koji su je pretvorili u tržnicu i tjera ih iz nje. Za njega je Hram njegovo mjesto, mjesto s kojim se identificira. Možemo reći da je u prvome dijelu evanđeoskog ulomka Isusovo djelovanje u Hramu opisano kao „sukob“ s onima kojima je Hram postao mjesto profita, a prestao biti sveto/najsvetije mjesto i kuća Božja. Iz tog razloga Isus uklanja iz Hrama profane elemente. Prigodom čišćenja Hrama Isus ne ukida kult već želi obnoviti svetost središnjeg kultnog svetišta u Izraelu. Učenici su tek kasnije razumjeli ovo Isusovo djelo te ga prepoznali kao proročki čin učinjen u revnosti za sveto (usp. Ps 69,10).

U drugome dijelu današnjeg ulomka opisan je dijalog između Isusa i Židova. Pritom se po prvi put u Evanđelju po Ivanu pojavljuju Židovi kao Isusovi sugovornici, ali i suci. Oni su pripadali grupama visokopozicioniranih ljudi te su bili zaduženi i odgovorni za održavanje reda u hramskome krugu. Budući da su vidjeli što je Isus učinio u Hramu, traže od njega obrazloženje s obzirom na opisano postupanje. Isusov odgovor zvuči istovremeno provokativno i zagonetno: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ (Iv 2,19) Židovi mu odmah postavljaju drugo pitanje na koje on ne odgovara, ali odgovor na to pitanje, s komentarom koji se odnosi na učenike, daje evanđelist Ivan: „On je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.“ (Iv 2,21-22) Uskrsnuće je ključ za razumijevanje Isusova života i poslanja. Tek nakon uskrsnuća Isusove riječi i djela imaju dubilji i jasniji smisao kako za njegove učenike tako za sve nas koji smo slušatelji i čitatelji Radnosne vijesti.  

Pitanja za razmišljanje:

1. Od čega bi Isus danas (o)čistio naša sveta mjesta?
2. Doprinosim li svojim ponašanjem svetosti ili profanosti crkava, kapela, svetišta?
3. Jesam li u grupi "čuvara vjere, obreda, kulta"?
4. Kada i kako ulazim u dijalog s Isusom?

Razmišljanje uz evanđeoski ulomak Iv 2,13-22 o blagdanu posvete Lateranske bazilike