Razmatrajući evanđelje današnje nedjelje, pitala sam se čemu nas mogu poučiti gubavci? Oni koji su u ono vrijeme bili izvan zajednice, odijeljeni od zdravih, obilježeni za cijeli život i pripušteni vlastitom raspadanju. Možemo li se uopće usporediti s njima? Zaudaramo li poput njih i jesmo li i mi ponekad izdvojeni iz zajednice?

Guba koja pritišće naše živote je grijeh koji zaudara i koji nas često odvaja od zajednice - Crkve. Da, i mi možemo biti zahvaćeni gubom i po današnjem evanđelju učimo kako ozdraviti.  

Ono prvo što upada u oči jest da gubavci idu u susret Isusu. Ići u susret Isusu je put do ozdravljenja. To je prva lekcija koju su me naučili gubavci. Kada smo zahvaćeni gubom, grijehom idimo k Isusu. Čeka nas u ispovjedaonici i želi nas ozdraviti.  On je tamo gdje možda mislimo da je za njega najnedostojnije. U tom susretu naš život se mijenja, ozdravlja. To je susret koji nam vraća dostojanstvo. 

„Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“, predivan je vapaj koji je izišao iz srca onih koji su već izgubili nadu.

To je druga lekcija.  Gubavci nas uče vapiti i moliti. Uče nas, da kada se čini da je kraj i da nema dalje, zavapimo Onome koji jedini može vratiti dostojanstvo, Onome koji jedini može do kraja ozdraviti. Isus na vapaj desetorice izopćenih muškaraca nije ostao imun. No, nije ih ni ozdravio na licu mjesta. Poslao ih je svećenicima čija je zadaća bila nekoga proglasiti čistim.

To je treća lekcija koju nas uče. Vjerovati i kad ne vidimo, vjerovati na riječ Onoga koji je Istina i Život. Hodati putem kojim nas šalje bez puno pitanja i kalkuliranja. Gubavci na Isusovu riječ: „Idite pokažite se svećenicima“, odlaze ne postavljajući pitanja, ne daju prostora sumnji. Na Učiteljevu riječ odlaze i putem se čiste. U njihovu životu događa se čudo.

I četvrta lekcija koju učimo od gubavaca je stav tuđinca koji se vraća Isusu. Kad je spazio da je ozdravio, vratio se i bacio se ničice do njegovih nogu zahvaljujući mu. Isus ni na to ne ostaje imun. Primjećuje gestu i postavlja pitanje: „Gdje su ona devetorica?“

Često znamo reći: „Ne treba Isusu naša molitva.“ No, iz današnjeg Isusova pitanja možemo zaključiti da naš Bog očekuje zahvalnost, stav srca koje primjećuje dobro koje mu je učinjeno i koje je zahvalno za to dobro. Bacimo se i mi ničice pred Gospodina i zahvalimo mu za sve što je učinio i što čini za nas.

Isuse, često smo nezahvalni i rijetko primjećujemo dobro koje iz dana u dan činiš za nas. Obično smo poput one devetorice. U stisci i vapaju snažni, a u zahvalnosti slabi. Puno toga podrazumijevamo i zaboravljamo da je sve dar – od jutarnjeg ustajanja, udisanja zraka do večernjeg lijeganja na počinak. Danas Ti želimo zahvaliti za sve to. Želimo Ti zahvaliti jer si naš Bog, jer si sama Dobrota, Pravednost i Istina. Želimo Ti zahvaliti jer si nam ostavio sakrament pomirenja u kojem nas čistiš od gube i kojim nam vraćaš dostojanstvo, izvlačiš nas iz ropstva grijeha. Hvala Ti što si nas otkupio i dao svoj život da bismo živjeli.

Razmišljanje uz evanđelje XXVII. nedjelje kroz godinu (Lk 17, 11-19), god. C