Svatko od nas ima plan za svoj život. Razmišljamo i činimo sve što možemo kako bismo ostvarili vlastite planove i zamisli. No, često puta ne bude u životu onako kako bismo mi htjeli i često puta se naš prvotni plan ne ostvari. U tim trenutcima si često postavljamo pitanje zašto je to tako. Odgovor se već može naslutiti. Bog je imao druge planove za nas. Tko zna što su apostoli sve planirali prije nego su se uputili u Galileju jer ih je Isus tamo poslao.

Evanđelje nam ne govori kako su reagirali na Isusovu želju da se tamo upute. Nema opisa ljutnje, razočaranosti, nema prigovaranja, nema ničega. Ne znamo što se u njihovoj nutrini događalo i što su proživljavali sve do trenutka kada su ugledali Isusa te pali ničice. U ovom trenutku su neki posumnjali. Pretpostavljamo da je ovaj tračak sumnje bio očit i značajan kada je zabilježen u evanđelju. No, ova sumnja nije spriječila Isusa da im pristupi i da im se obrati. Govori im kako mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, te im daje novo poslanje i izražava želju da apostoli učine učenicima sve narode. U trenutku kada im govori o vlasti koja mu je dana On ih ohrabruje. Možemo reći da im govori ne bojte se, sve je i ovako u mojoj vlasti, ništa vam se neće dogoditi. Ovo ohrabrenje je bilo nužno za njihovo daljnje djelovanje, no da ne bi mislili da su ostali sami, na kraju im potvrđuje da je On s njima sve do svršetka svijeta.

Ovim evanđeljem nam Bog govori da se ne brinemo. Kroz sve što prolazimo možemo ići mirni jer On kao vladar sve vodi i svime upravlja. I najvažnije je što kroz sve to što On želi da prođemo, ne prolazimo sami. On je s nama sve do svršetka svijeta. Stoga mu se obratimo puni povjerenja i molimo za snagu kako bismo što uspješnije prošli putem kojim nas vodi.

Razmišljanje uz Evanđelje svetkovine Presvetog Trojstva (Mt 28, 16-20)