Detaljni opisi poziva proroka Izaije i prve četvorice apostola koji su središnje teme današnjih liturgijskih čitanja otkrivaju koliko su to dojmljivi i važni trenutci kako za pozvane ljude koje Bog odabire, tako i za samog Boga. Pavao će naglasiti koliko se milost Božja trudi sa svakim kojega poziva. Uistinu u čitanjima otkrivamo upravo veličinu Božjeg truda, ulaganje u pojedinca kojega izabire, izdvaja iz njegova naroda, da bi ga pripremio za određeno poslanje. Božji poziv prodire u dubinu čovjekova bića, dovodi ga do spoznaje vlastitih zidova i priznanja da je svatko zbog nečega nedostojan da bi ispunio ono što Bog od njega traži. No, upravo u toj spoznaji, Bog ulazi kroz pukotine slabosti u čovjekovo srce i od njega čini drugu osobu. Izaiju čini prorokom nakon što mu čisti usne, a učenike čini apostolima nakon što im pokazuje koliko je goli ljudski trud nemoćan bez prisutnosti Krista.

U evanđeoskom odlomku na obali jezera primijetit ćemo dvije skupine ljudi: jedni koji se guraju slušati Isusa da čuju riječ Božju i ribare koji se nakon neuspješnog lova bave ispiranjem svojih mreža od svog neuspjeha čiji je protagonist Šimun Petar. I umjesto da Isus ostane kod ovih koji se guraju oko njega, on odlazi i prekida ribare u poslu ulazeći u njihove lađe i moleći taxi uslugu da ga malo udalje od obale. Vrlo zgodan Isusov trik da privuče pažnju ribara, ali i da naznači kako ih pomalo izdvaja od naroda za nešto veće. Samim time što se Isus udaljava od obale, njegova glasnoća postaje manja u ušima onih koji se guraju oko njega, a jače odzvanja u ušima ribara. Njegova riječ, iako upućena svima, jedino u Petru postaje osobna, kao da se obraća samo njemu.

No, zašto Šimun Petar tako lako pristaje prevesti Isusa? Netom prije ovoga događaja Isus je Šimunovu naklonost stekao ozdravivši njegovu punicu što označava kako je već tada Šimun drugačije gledao na Isusa negoli mnogi toga dana na obali i u lađama. Možda je Šimun od toga događaja već pomalo sumnjao u običnost čovjeka Isusa, a današnji događaj samo je potvrdio njegove sumnje te ga je naveo da mu „padne do nogu“, tj. da ovaj klekne pred njega kao što se kleči samo pred Bogom.

Po završetku pouke svima, Isus traži da bace mreže za lov. Nakon kratkog opiranja čine po Isusovoj riječi. Zato Petar i govori: „Na tvoju riječ!“ jer ga nitko drugi ne bi na to natjerao. A zašto? Zato što Božja riječ nije ljudska i ona se uvijek vraća kao plod: „čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“

Koliko je važno biti pomnjiv na slušanje Božje riječi na misi i na čitanje Svetog pisma! Samo otvarajući knjigu Svetog pisma otvaraš priliku Bogu da te pozove i donese plodove u vrtu tvoga života. Ta te njegova riječ prvo čisti kao Izaiju, zatim pomalo udaljava od običnosti događaja, ljudi i svijeta jer nudi nešto veće. Navodi te na neuobičajene korake. Jednostavno, preobražava tvoj pogled na ono uobičajeno što već radiš,  a zatim te uzima i od tvoga posla čini podvige, ali na način drugačiji od uhodanoga. Kod Isusa nema uhodanog načina života. On izaziva i uhvatiš li se za mamac njegove riječi, donosi plodove u životu koji i tebe samoga iznenađuju, ne možeš njihovu veličinu nekada niti podnijeti i grizeš se, preispituješ, jer ti nemaš snagu, sposobnost niti umijeće podnijeti ono što je Bog od tvog života kadar učiniti. Prepoznaješ da se Božja milost trudi s tobom. Iako te često obuzima strah što će biti i kako će se sve završiti; unatoč strahu i spoznaji vlastite grešnosti nadvladava osjećaj spremnosti za nešto veliko: „Evo me, mene pošalji“ ili „Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve, i pođoše za njim.“ Tvoja grešnost i nedostojnost topi se u Božjim očima zbog čega vraćaš čamce na obalu i upuštaš se biti nov čovjek, na nov način, drugačiji od uhodanoga. Tvoj svijet više nisu samo ribe, čamci, more ili čime se već baviš, tvoj svijet postaje mnogo širi od tih uhodanih poslova i pogleda.