Današnja nedjelja stavlja pred dva lika: farizeja i carinika. Isus ovu prispodobu upućuje, kako kaže evanđelist Luka, „onima koji su se pouzdavali u sebe da su pravedni, a druge podcjenjivali“ (Lk 18, 9).

U svakome od nas skriva se i farizej i carinik. Katkad se ponašamo kao da smo pravedni, sigurni u vlastitu ispravnost; a katkad se osjećamo prezreno, promatrani očima onih koji se smatraju boljima.

Farizeji su u Isusovo vrijeme bili vjerska skupina koja je s velikom revnošću čuvala Mojsijev Zakon i tradiciju. Bili su pobožni, učeni i utjecajni; narod ih je cijenio jer su se trudili živjeti moralno i u skladu s propisima. No, njihova pobožnost često je poprimala vanjski oblik – pridavali su važnost pravilima, obredima, dok im je srce znalo ostati zatvoreno. Carinici su pak bili omraženi. Radili su za rimske okupatore, ubirali poreze od vlastitog naroda, često prevarom uzimali više no što je bilo dopušteno. Zbog toga su ih Židovi smatrali izdajnicima i grešnicima, nečistima i nedostojnima Božje prisutnosti.

U Isusovoj prispodobi farizej i carinik dolaze u Hram pomoliti se.

Farizej stoji uspravno i govori o sebi i mogli bismo reći da je slika čovjeka koji se pred Bogom ne moli, nego se uspoređuje, čak i upire prst u druge: „Hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik“ (Lk 18, 11).

Dok farizej stoji uspravno i govori o sebi, carinik stoji postrance, ne usuđuje se ni podignuti pogled prema nebu i šapće: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18, 13)

Isus nam u ovoj prispodobi pokazuje da Bog ne gleda tko više zna, tko se više trudi ili tko bolje izgleda u očima drugih. Bog gleda srce. Gleda čovjeka koji je svjestan svoje slabosti, ali mu i dalje dolazi. Gleda onoga koji se ne opravdava, ne uspoređuje, nego se jednostavno otvara milosti.

Molitva carinika, iako kratka, ima snagu – dolazi iz dubine srca. To je molitva koja ne traži objašnjenje ni opravdanje, nego priznaje: „Treba mi Tvoje milosrđe.“

Možda smo ponekad poput farizeja – uspoređujemo se s drugima, mjerimo njihovu vrijednost i uvjereni smo da znamo tko je „bolji“, a tko „gori“. A možda smo i poput carinika – svjesni svojih slabosti, tiho stojeći u dnu hrama, nadajući se da će Bog pogledati na nas s milosrđem.

Gospodine, tako često te tražim pogrešno – kroz svoje uspjehe, kroz usporedbe i samodopadnost. A ti me danas učiš da ti nije potrebna moja savršenost, nego moje srce. Uči me gledati druge tvojim očima, a ne svojim. Uči me poniznosti i da u svakom susretu najprije prepoznam vlastitu potrebu za Tobom.

Nije ti potrebna moja hvala; dovoljan ti je moj uzdah kajanja:  „Bože, milostiv budi meni grešniku.“

Razmišljanje uz evanđelje XXX. nedjelje kroz godinu (Lk 18, 9–14), god. C