Isus je bio u Jeruzalemu za vrijeme blagdana Pashe. Nije prošlo puno od njegovog posjeta Hramu kad je isprevrtao stolove i istjerao prodavače. Tada je govorio i o hramu svoga tijela koji će u tri dana ponovno podići. Mnoga je znamenja učinio za vrijeme boravka u Jeruzalemu, i mnogi povjerovaše u njega. Izgleda da su to pratili i farizeji. Među farizejima bio je jedan čovjek imenom Nikodem za kojega evanđelje kaže da je bio ugledan Židov. Jedne noći Nikodem dolazi Isusu. I Isus je spreman za razgovor.

Odlomak koji pred nas stavlja četvrta korizmena nedjelja uzet je iz dijaloga Isusa i Nikodema koji se odvijao te noći. Isusove riječi odgovor su na Nikodemova pitanja, na njegova traženja, na ono što je Nikodema nagnalo da dođe k Isusu. I nakon tih Isusovih riječi nema nikakvog Nikodemovog odgovora. Isus je pogodio u srž. Kao kad mi raspravljamo s nekim i taj kaže nešto što nas toliko pogodi, dotakne da nemamo više nikakvih riječi, već nam jedino preostaje razmišljati o tome što smo čuli. To se dogodilo Nikodemu. Ostao je bez riječi. Što to govori Isus da pogađa u srž?

Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca. Već ga je dao, poslao ga je i to ne da Sin sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. Kako? Isus kaže: „da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Vjera u Sina Jedinorođenca mjerilo je hoće li tko propasti ili imati vječni život. Po vjeri sami sebe osuđujemo. Nije to neki sud koji tek ima doći. Dolaskom Sina nastupio je sud u kojemu sami sebi sudimo: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao“. Dolazak Sina dolazak je svjetlosti koja razotkriva sva naša djela. A u djelima se očituje naša vjera. Ili: tko u vjeri dolazi Isus Kristu, Sinu Jedinorođenome, on mu rasvjetljava kakva su njegova djela. Taj koji dolazi Isusu uviđa koliko su njegova djela u Bogu učinjena, vidi živi li u istini ili u laži.

I Nikodem je došao Isusu. Došao je svjetlosti. I on, koji je sam mislio da nešto zna kao pripadnik farizejske skupine, ostao je bez riječi kada je u Isusovu odgovoru mogao naći samog sebe. Svaki čovjek najbolje sebe upoznaje kada živi u istini. A Isus je Nikodemu rekao istinu o Bogu i istinu o njemu samome. Istina o Bogu je da je Bog tako ljubio svijet i da ga tako ljubi da je svoga jedinoga Sina poslao, a istina o Nikodemu je da je hodio u tami svoga farizejskog znanja, ali ga je svjetlo Kristovo ipak privuklo. Nikodem je došao k svjetlu da ogleda svoja djela. Više mu nije važno znati, pa nema više Nikodemovih pitanja. On je otišao činiti.

Četvrta korizmena nedjelja, nedjelja Laetare, i nas poziva da se veselimo zajedno s Nikodemom. I mi pripadamo svijetu kojemu je Bog poslao svoga Sina. Bog i nas ljubi. Bog nas ne ostavlja. Bog je svoga Sina podigao kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji. Nama je danas to jasnije nego Nikodemu. Mi pred sobom imamo „podignutog“ Isusa, Isusa na križu. Pogled na Isusa Krista spašava život. Pogled na Isusa Raspetog i nama govori o koju se istinu trebamo ogledati. I za nas vrijedi isto što je vrijedilo za Nikodema. Svjetlo Kristovo razotkriva kakva su naša djela, naši životi, a naša djela pokazuju koliko smo spoznali istinu o ljubavi Boga koji daje svoga Sina da spasi svijet, da spasi svakog čovjeka.

Razmišljanje uz evanđelje IV. korizmene nedjelje (Iv 3,14-21), god. B