Današnje evanđelje pred nas stavlja susret dviju Majki. S jedne strane je starica imenom Elizabeta koja u svojoj starosti zače dijete, s druge strane je mlada djevojka, Marija koja po Duhu Svetom zače dijete, Sina Božjega.

Lukino evanđelje jedino nam donosi detaljan izvještaj o rođenju Ivana Krstitelja, te začeću i rođenju Isus Krista. Viđenje koje je Zaharije imao u Svetištu nad svetištem promijenilo je njegov život i život žene mu Elizabete u korijenju. Na djelu je Božje čudo, predivan Božji zahvat u život malog čovjeka. Međutim Zaharijina vjera nije bila toliko čvrsta, posumnjao je – kazna za nedostatak vjere bila je gubitak glasa.

U liku Zaharije svi smo mi pomalo utkani svojim životima, napose kada govorimo o nedostatku vjere. Često puta i sami ostanemo u čudu nad zahvatima Božje ljubavi u našim životima. Često puta ne vjerujemo da Bog može iz ničega stvoriti sve.

Ipak jedna žena, Marija ostala je vjerna, povjerovala je anđelovoj riječi i svojim „da“ primijenila tijek povijesti. Iako joj se dogodio neobični događaj, ni jednoga trenutka Marija nije posumnjala u vjernosti i autentičnost susreta Boga i čovjeka. Ostala je smetena, ali ne i zbunjena. Ona počinje promišljati i 'prebirati' u svom srcu o pozdravu koji je upravo čula, o težini zadatka, svjesna je da njezina trudnoća može biti sablazan za mali gradić Nazaret, svjesna je da može ostati bez svoga zaručnika, u konačnici svjesna je da riskira svoj života.

Ipak svojim „da“ Marija prihvaća povjereni joj zadataka i sva sa ispuni Duhom Svetim. Malena, obična djevojka poslušna je riječi Božjoj. Zavaljujući njenoj vjeri i odvažnosti danas živimo u radosnom iščekivanju rođenja Boga. Upravo u te dana Marija pohita Elizabeti u Gorje kako bi joj bila od pomoći.

Prva stvar koju Marija čini nakon susreta s anđelom Gabrijelom nije traženje Josipa kako bi mu ispripovijedala što joj se dogodilo. Ona je prvo pohitala u pomoć svoji rođakinji Elizabeti – imamo konkretan čin. Prve riječi koje je izgovorila bile su: „Veliča duša moja Gospodina…“ – riječi hvale i slave spram Boga. Marija je u punini svoje duše i svega svoga življenje shvatila da sve što ima i što jest je dar od Boga. Iz te darovanosti proizlazi zahvalnost za sva primljena dobročinstva i milosti. Iz zahvalnosti proizlazi radost i konkretno djelovanje.

To se upravo vidi u susretu dviju Majki. Elizabeta veliča Marijin konkretni čin ljubavi, dok Marija veliča Boga koji joj učini velika djela. S tima da je u prvom planu dijete Isus pod srcem svoje Majke Marije.

Predivan je Marijin primjer nesebičnosti i otvorenosti volji Božjoj, bez puno pitanja i promišljanja, bez postavljanja uvjeta. Na djelu je otvorenosti i potpuno predanje, čisti primjer poniznosti. To je upravo lik Marije, žene koja je uvijek prisutna kada treba, no toliko nenametljiva. Žena koja fantastično čini ravnotežu između govora i šutnje, žena koja primjećuje detalje i zna kada i na koji način treba reagirati. Žena koja u svom srcu prebire i razmišlja o svakoj Božjoj riječi. Sve je to Marija. Njezina veličina je upravo u tome što je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je rečeno od Gospodina. Upravo je to primijetila Elizabeta i u ime svih nas rekla Mariji hvala što si pristala biti Majkom našeg Otkupitelja i Spasitelja.

Učinimo i mi to danas. Zahvalimo Mariji, kao što je to učinila Elizabeta, na daru i primjeru vjere i otvorenosti poticajima Duha Svetoga. Vrijeme došašća polako ide svome kraju, ali posvijestimo si činjenicu da je cio naš život došašće jer iščekujemo Kristov drugi dolazak. Pripravimo put Gospodinu da bi smo bili spremni primit Spasitelja i Otkupitelja.