Sa zahvalnošću se sjećamo 150. obljetnice rođenja bl. s. Berchmane čiji se život može sažeti u nekoliko riječi: Prošla je Bosnom čineći dobro. Rođena je 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu nedaleko Beča i na krštenju dobila ime Karolina Ana. Rano je ostala bez oca Michaela. Obitelj se našla u teškom socijalnom i ekonomskom stanju. Majka Jozefa nije imala dovoljno sredstava za školovanje i nije se mogla dovoljno posvetiti odgoju svojih dviju maloljetnih kćeri, Karoline Anne (kasnije s. Berchmana) i Mathilde (kasnije s. Bernarda).

Na zamolbu prijatelja, godine 1878. Majka Franziska Lechner, Utemeljiteljica novoosnovane Družbe Kćeri Božje ljubavi, besplatno je primila u internat u Beču trinaestogodišnju Karolinu Annu i njezinu sestru desetogodišnju Mathildu. Tijekom školovanja u Karolini Anni probudila se klica duhovnog zvanja i u svojoj 17. godini života odlučila je postati članica te redovničke Družbe. Godine 1882. ulazi u novicijat u Kući matici. Redovničko odijelo i ime s. M. Berchmana primila je iz ruku same Utemeljiteljice. Vrijedno je spomenuti da je s njom u novicijatu bila i s. M. Luka Liengitz, dobro poznata sarajevskim vjernicima i posjetiocima njezina groba na Betaniji. Nije slučajno da su u istom novicijatu dvije buduće misionarke koje će u Bosni Bogu darovati svoje živote, ali na različite načine. I dok je Utemeljiteljica u svojim poukama govorila novakinjama o velikim potrebama i pothvatima u Bosni, oko joj je palo na dvije novakinje, između njih četrnaest. Odabrala je s. Berchmanu i s. Luku za Sarajevo.

Nakon položenih prvih zavjeta 1883. s. Luku i s. Berchmanu Providnost je odvela u Bosnu gdje su ostale do kraja života. Mlada sestra Berchmana, vrlo sposobna i zauzeta učiteljica, radila je u školi u Tuzli, a kasnije u Sarajevu i Palama, a s. Luka kao vratarica u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu. Nakon uspješnog rada u školi predstojnica Zavoda sv. Augustina u Sarajevu dala je o s. Berchmani sljedeće svjedočanstvo: „Bila je uvijek savjesna u svom zvanju i postigla je lijepe rezultate na području znanja i odgoja, a držala je uzornu disciplinu u svojim razredima. Njezin je život bio uvijek besprijekoran“. Nakon bogatog školskog iskustva, a bila je i kućna poglavarica u Breškama kod Tuzle, godine 1931. u svojoj šezdesetoj godini života s. Berchmana je imenovana za učiteljicu novakinja u Sarajevu. U šest godina odgojiteljskoga rada, riječju i primjerom odgojila je šezdesetak sestara novakinja. U Nekrologu sestara Kćeri Božje ljubavi o njoj je zapisano: „Po naravi je bila vrlo stroga, ali je imala veliku želju da mladim sestrama novakinjama ulije pravi duh te budu dobre redovnice. Uz tu svoju prirodnu strogost bila je vrlo dobra odgojiteljica mladih. Svoju pobožnost željela je prenijeti i na druge." Sve je uložila, a nadasve molila da novakinje što više približi Bogu i tako ih  pripremi za budući redovnički život. Bila je redovnica duboke vjere, mudra i vrlo inteligentna, ali skromna i ponizna. Poticala je mlade sestre na vježbanje strpljivosti na putu posvećenja. Govorila je: „Budite strpljive i sve će biti dobro“.

Odgajala je mlade sestre za odgovornost i dosljednost pred zadacima života, ali ne iz knjiga nego iz konkretnog života. O širini njezine duše svjedoče sestre koje je odgajala: „Bila je svijetli uzor u molitvi i žrtvi... To je bila jedna jako sveta i pobožna duša, puna Boga. Bila nam je svima prava majka… Bila je živi primjer za nas tada mlade redovnice … Ponosna sam da je moja Magistra izdržala teške, mučne dane, te da je milošću Božjom završila mučeničkom smrću. Gotovo sam sigurna da moli za nas u zasluženoj lijepoj vječnosti“, svjedoče njezine sestre novakinje. Ostat će im u sjećanju po sadržajnim poukama i krepostima. Posebice po pobožnosti, te samodisciplini i ljubavi prema siromaštvu što je željela prenijeti na njih. Zračila je vedrinom i ljubavlju prema svome Zaručniku Isusu.

Blažena s. Berchmana je svoje poslanje ostvarila ekumenski i misionarski, upravo onako kako je Utemeljiteljica Družbe, Franziska Lechner vidjela djelovanje Družbe u Bosni. Kad je bila u Breškama, privatno je poučavala muslimansku djecu čitati i pisati, a nadarenije i njemački jezik, pa je prozvana „turskom sestrom“. Kao takva poznata je i na Palama kamo dolazi po drugi puta 1939. godine u dobi od sedamdeset i četiri godine. Iste godine Katolički tjednik o njoj izvještava: „ I s. Berchmana nalazi se na Palama. To je prva od sestara, koje su došle u Bosnu. Učinila je mnogo dobra u školi, u novicijatu i izvan kuće. Mi je od dragosti zovemo „turska sestra“. Da, činila je dobro djeci i mještanima Pala pravoslavne vjeroispovijesti pa je prozvana i „srpskom majkom“.

Sestra Berchmana je proživjela pedeset i osam godina u Bosni, daleko od svoje rodne austrijske grude. Trudila se što bolje svladati jezik da bi se mogla što više približiti siromasima i patnicima. Kako reče Katolički tjednik: “Učinila je mnogo dobra u školi, novicijatu i izvan kuće“, ljubeći Boga i čovjeka ne praveći razlike niti je koga isključivala po nacionalnosti i vjeri, ili po obrazovanju i neukosti.

Par mjeseci prije svoje mučeničke smrti ona sažimlje čitav svoj život u jednu rečenicu: „Za dvoje sam Bogu beskrajno zahvalna: da sam rođena i odgojena u katoličkoj vjeri i da sam postala redovnica“. Nije ni slutila da će za kratko vrijeme radi tih dviju vrednota – vjere i redovničkog poziva – podnijeti mučeničku smrt.

U ratnom vihoru 1941. u zajednici na Palama s. Berchmana je sa ostalim sestrama proživljavala veliku neizvjesnost i nesigurnost. Iako su poglavari pozvali sestre da dođu u Sarajevo, one nisu vidjele razloga da napuste Pale. Zajednički su odlučile ostati s narodom i trpjeti do Božje volje. Tek vojnička sila ih je istjerala iz njihova samostana. S drugim zarobljenicama hladnog su 11. prosinca započele svoj Križni put. Pratila ih je naoružana vojska, a one s krunicama u ruci. Dva tako moćna oružja, ali toliko suprotna. Sestra Berchmana, radi visokih godina i visokoga snijega, a niske temperature nije mogla slijediti kolonu, te je ostala na pola puta u mjestu Sjetlina, gdje je ubijena 23. prosinca 1941. u šumi, u Istočnoj Bosni. Imala je 76 godina. Ne zna joj se za grob, kao ni za grobove ostalih Drinskih mučenica, koje su ubijene 15. prosinca u Goraždu i bačene u rijeku Drinu. Njihovo mučeništvo je najočitije svjedočanstvo života u ljubavi Trojedinog Boga po mjeri križa. I kao što križ ostaje vječna objava ljubavi Božje prema čovjeku, tako i mučeništvo ostaje ideal savršene ljubavi na koju je pozvan svaki čovjek. Činjenica je da je palma mučeništva blaženih Drinskih mučenica nikla, rasla i sazrijevala u tišini i skrovitosti života provedenog u Božjoj blizini i vjernom življenju u vlastitoj zajednici. A upravo to je s. Berchmana tako rado i često naglašavala svojim novakinjama.

s. M. Sniježna Stjepandić, FDC