Evanđelje treće nedjelje došašća mogli bismo podijeliti u dva dijela. U prvom promatramo Ivanove učenike koji se, poslani od svoga utamničenog učitelja, žele uvjeriti je li Isus onaj koji ima doći, je li on onaj Očekivani. U drugom dijelu Isus pak usmjerava pažnju na Ivana Krstitelja i njegovo poslanje. Zanimljivo je zapravo da oba dijela donose pitanja koja traže odgovore, ne samo Isusove, ne samo Ivanove i njegovih učenika, već jednako tako tvoje i moje, ovdje i sada.

Uloga Ivana Krstitelja neusporediva je sa svim drugima, on je onaj koji je pozivao na obraćenje, pripravljao put Gospodinu, pozivao na dosljedan život, prozivao one koje su živjeli dvostrukim životom. Zbog toga je završio u zatvoru, žrtvujući život za istinu. Ipak, nešto mu je nedostajalo. Ili bolje rečeno nečega je imao viška: ideje, zamisli, predodžbe o Mesiji koje mu nisu dopustile čuti i prepoznati Onoga koji dolazi. Stoga Isus poziva Ivanove učenike da mu prenesu ono što čuju i vide: „Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“ te dodaje „I blago onom tko se ne sablazni o mene“. Ovo upozorenje odnosi se na Ivana Krstitelja i na svakoga od nas. Upozorenje je to koje poziva biti spreman na nešto drugačije od onoga što očekujemo. Koliko smo samo puta bili skandalizirani zbog toga! Da, Isus se najčešće nalazi tamo gdje ne samo da ga ne očekujemo već tamo gdje ga ne želimo: sljepoća, hromost, guba, gluhoća, smrt, siromaštvo. Mjesta su to u kojima se očituje preobrazujuća snaga Božja. Ivanovom tjelesnom boravku u zatvoru mogli bismo stoga pridodati i duhovno stanje zatvorenosti za Božje načine, za Božje zahvate, za Božja iznenađenja i možda ponajviše za Božje prigibanje nad onim gdje smo najslabiji i „najtanji“.

I sami se nalazimo u takvome stanju, zatvoreni, utamničeni, kada ne vjerujemo i ne prihvaćamo da je Bog kadar u našu sljepoću unijeti svoju svjetlost, u naše spoticanje po putovima života snagu za ići naprijed, u našu gubu i gluhoću tj. izoliranost od drugih ljepotu zajedništva, u naše izbore koji rađaju smrću svoju ljubav koja rađa novim životom, u naše siromaštvo bogatstvo svoje Riječi. Preobrazbe su ovo koje donose istinsku radost, onu koju nam ne može nitko oduzeti. Izaija zato i poziva u prvom čitanju upravo na radost navješćujući sve ove preobrazbe o Božjem dolasku. Poziva nas na istu radost i današnja nedjelja koja se zove „Gaudete – Radujte se“. A da imamo razloga za radost na poseban način nam govori Isus na završetku današnjeg evanđelja: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“ Time ni u kojem slučaju ne želi umanjiti Ivanovu svetost već istaknuti naše dostojanstvo. Krštenjem smo postali dionici božanskoga života i božanske radosti. No dioništvo nije nešto što se automatski posjeduje, već nešto što uvijek iznova zahtjeva traženje i prihvaćanje. Otvarajmo se zato iz dana u dan božanskom životu i radosti. Molimo za novo srce koje zna vidjeti i prepoznati Onoga koji dolazi ne u apstraktne već u konkretne situacije. Tražimo Ga. Naša Utemeljiteljica Majka Franziska poticala je sestre pred Božić sljedećim riječima: „mnogo toga mora postati novim... nova mora postati vjernost... nova i čista ljubav. Novim mora postati stan srca svake pojedine da tako bude dostojno mjesto za ponovno duhovno rođenje božanskoga Djetešca Isusa u svetoj noći“. Molimo stoga za novo srce, srce koje Ga zna tražiti i prihvatiti. Molimo da na triput ponovljeno Isusovo pitanje mnoštvu o Ivanu: „što ste izišli vidjeti?“ naš odgovor bude dostojan darovanoga nam dostojanstva.