Dani adventa su prilika, »top ponuda« koju nam Crkva nudi svake godine. No, za ovu ponudu ne stvaraju se posebne reklame niti obećavaju veliki prigodni popusti. Zašto? Zato što advent  nije vrijeme trgovanja, prodavanja i kupovanja, već vrijeme priprave. Živimo u svijetu u kojem se sve, ili barem puno toga, nastoji materijalizirati i komercijalizirati te često u nekom paketu, super ponudi ili idealnoj kombinaciji prodati. I tako ponekad i sami postajemo robovi nekih čudnih predbožićnih akcija te ne promišljamo kako provesti još jedan advent koji nam je darovan, nego se bavimo poklonima koje ćemo kupiti za bližnje, planiranjima uređenja domova i stanova lampicama i kojekakvim figurama, postajemo zaokupljeni hranom, pićem, zabavom… Sve to doprinosi otežalosti, »prenatrpanosti« srca, koje zasigurno priječe njegovu otvorenost i spremnost za onaj Dan, tj. za Kristov slavni dolazak na kraju vremena.

Naš pogled – ponekad zamagljen i sužen zbog tjeskobe na zemlji i ljuljanja nebeskih sila – često je ograničen na horizontalne događaje. A mi smo stvoreni za nešto puno više. Upravo je to tema današnjeg evanđeoskog ulomka. Crkva nas, birajući ovaj evanđeoski ulomak za početak adventa, želi potaknuti da svoj pogled i životni stav usmjerimo na nešto sasvim drugo tijekom ovog svetog vremena: na uspravnost, upiranje pogleda gore, budnost i molitvu i to ne zato da nas drži u nekomu napetom iščekivanju ispunjenom strahom, već zato što se približuje naše otkupljenje.

Prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka (Lk 21,25-28) donosi opis znakova koji će prethoditi dolasku Sina Čovječjega. Evanđelist Luka ne nabraja te znakove da bi nas preplašio nego da bi nas pozvao na promjenu. Ako će se prije Kristova dolaska promijeniti sve ono što nas okružuje: nebeska tijela i zemaljska stvarnost koja će biti ispunjena bezizlaznom tjeskobom, kao i oni koji nas okružuju (izdisat će ljudi od straha), koliko bi se oni koji to dožive ili već doživljavaju trebali osobno primijeniti da bi(smo) bili spremni za njegov dolazak. Kako? Promjenom stava i pogleda. Prije svega znamo već što nam je činiti kad se pojave znaci. Ne trebamo se opterećivati njima do razine razvijanja novih teorija, nego se trebamo uspraviti i podignuti glave. To je stav i pogled onoga koji vjeruje, onoga čije se otkupljenje približuje. Dolazak Sina Čovječjega nije razlog za strah već za radost jer on dolazi spasiti, a ne plašiti i uništiti.

U drugome dijelu evanđeoskog ulomka (Lk 21,34-38) susrećemo upozorenje i poziv. Upozorenje kao opomena počinje riječju »pazite« i odnosi se na srce koje treba čuvati da ne oteža zbog nepotrebnih stvari. Pred Sina Čovječjega nećemo stati u nekoj izabranoj odjeći, najljepšem i najboljem komadu iz ormara. Njemu nećemo donijeti ništa od onoga što smo uspjeli steći ili na neki način pribaviti. Samo s onim što nam je u srcu, s onim čime smo ga (is)punili za vrijeme života stat ćemo jednom na kraju našeg životnog adventa pred njega. Smisao je našega zemaljskog života u tome da pred njega dođemo pripravni, a ne iznenađeni zbog beskorisnih stvari – proždrljivosti, pijanstva, životnih briga… Zato su na početku adventa pred nama dva poziva kao dva ohrabrenje: budni budite i u svako doba molite.

Potaknuti današnjim evanđeoskim ulomkom prigrlimo i proživimo ovo vrijeme kao vrijeme ozbiljne i svjesne priprave za Kristov dolazak sa sviješću da je njegov dolazak siguran, ali ne i predvidiv. Iščekujmo ga uspravna pogleda i olakšana srca te se pripravljajmo za susret. Advent je ponuda novoga početka s poznatim ciljem: susret s Gospodinom.

Razmišljanje uz evanđelje Prve adventske nedjelje (Lk 21,25-28.34-36), god. C